Iz zbirke lovačkih priča: Div u borovima

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email
Share on whatsapp
WhatsApp
Foto: Vidi Srbiju

Osvanuo je hladni zimski dan. Snijeg je prepadao cijelu noć i nastavio i u toku jutra. Magla je obavila vrhove brda. Vrijeme je sve preduzelo da ovaj lovni dan bude baš nelovni. Najstrastveniji lovci već su stigli u polaznu kafanu i pili čaj. Ostali su odustali posle pogleda kroz prozor. Snijeg je jednako zasipao. Nedoumica je preovladavala kod svakoga. Posle ispijenog čaja, ipak, odlučeno je da se krene u šumu. Mokri snijeg natapao je odjeću. U šumi je vladala jeziva tišina. U ovoj hladnoći ni divljač se nije kretala, tako da nigdje nema traga.

Orni i vješti lovački psi, posavka Brnja, brakovi Cuto, Žućko i Miš, te balkanka Buba, uporno su pretresali svaki grm, ali se nisu oglašavali. Nisu osjetili i pronašli njima samo poznati i neodoljiv miris. Nakon pretresa Grabeža, izašli smo na plato. Ovde je još veća magla i hladnoća, samo je drveće prekrasno okićeno injem koje pada najčešće za vrat. Vatra je bila zajednička misao. Nije se dugo čekalo, iako ispod snijega, suho granje je brzo „uhvatilo“ i vreli plamen izvijao se uz stari bukov panj. Vatru smo brzo zaposjeli svi, i lovci i lovački kerovi. Osećaj toplote svima je godio, nikom se nije išlo dalje od vatre i lovačkih ranaca.

Ceneći po satu, podne je već bilo prošlo, dok se u šumi ništa nije osjetilo. Ponekad zavijanje vjetra u krošnji starog, visokog hrasta upotpunjavalo je sliku šumske zimske idile.

Posle ručka lovačke strasti su splasnule. Krenulo se prema kući. Spuštajući se u podnožje, vjetar je sve slabije duvao, a magla ređa. Uz rijeku nije bilo ni inja. Lovačke strasti su ponovo nadošle. Pao je dogovor da se napravi još jedan „tihi nagon“ kroz borove na suprotnoj strani rijeke, koji su svakako bili na putu prema kući. Krenulo se preko rijeke preko novoizgrađenog lovačkog mosta u pravcu gustih borova ispod Sokolovih stijena. Gusti borovi su uvjek primamljivi za divljač. Gusti su, neprohodni, sa granama do zemlje. U njima je vječno mrak, a ispod njih nikad nema snijega. Rijetko u njih zalaze lovci, ali ih redovno pretresaju lovački psi.

Oštrodlaki brak-jazavičar Žućo, koji je posebno oštar, zastao je u široko razlivenom močilu i zabadao nos u mokru zemlju. Veljko ga je pažljivo posmatrao. Požurivao je Đorđu i Zoku da zauzmu busije iznad i iza borova, a na oku je stalno držao Žuću koji je njušeći mokru zemlju nestao u borovima.

Žućo je mlad brak-jazavičar. Ovo mu je druga lovna godina. Prošle godine je žestoko napao divljeg vepra, i ovaj ga je rasjekao baš na grudima. Hirurški zahvat veterinara bio je uspješan. Lovci nisu ni zauzeli svoja mjesta, a Žućo se oglasio u borovima. Veljko je znao da se nije uzalud javio, isto kao što je znao da je još u močilu ubadao nos u samo njemu znani trag vepra. Na Žućin glas odmah su reagovali i ostali kerovi.

Posavka Brnja im je svima uzor. Uz nju su učili lovačku vještinu i ona im je još uvjek vođa. U opštem lavežu, Veljko je razabirao glas svakog zasebno i mjerio ga po svojim aršinima. Najviše je pažnje posvećivao Brnji. Slušao ga je pažljivo: „gruva“ na mjestu, krupno i sporo, ali neprekidno i ujednačeno. Brakovi su žešći i piskaviji. Nije išaona trag, a znao je sve, drže na mjestu. Zastao je još jednom ispred samih borova. Oslušnuo je Brnju. Sve je isto, Brnja je jednako „gruvala“ na mjestu. Ali borovi, kroz njih se ne može ići u stojećem stavu. Ležeći stav, puzanje – vojnički je riječnik i vještine Velji veoma poznate.

Nije oklijevao, zalegao je pred prve borove i puzao. Nije mu teško, samo da Brnja izdrži da je vepar ne osjeti, da ne krene… Kako se primicao uzbuđenje je sve više raslo. Prvi su ga osjetili njegovi pomagači, okuražili su se i još žešće navalili. To je iznenadilo i vepra, napravio je pokret što je bilo dovoljno da ga Veljko zapazi. Ipak je vepar, iako je velika sličnost sa medvjedom. Od nasrtaja kerova i laveža, vepar ga nije ni osjetio iako je rastojanje svega pet do šest metara. Vepar se orijentisao na kerove. Na najmanji trzaj iskakali su u stranu iako je on priželjkivao blisku borbu.

Veljko ga je posmatrao kroz nišan. Ali kako su vepra majka priroda i gora zelena učile, iza leđa mu je stalno bilo nepomično stablo bora koje je zaklanjalo plećku koje je Veljko uporno tražio. Nije bio brzoplet. Sve je više svestan snage diva, gustine borova i svog ležećeg stava. Drugovi mu nisu mogli pomoći. Javila se dilema. Odluku je donio – samo uspješan odstrel pravo je rešenje. Na njega su čekali i kerovi. I oni su ga razumjeli. Vepar je sve češće izmaljao glavu i butove ali plećka je bila skrivena. Pucati u zadnji dio, natjerati ga da izmoli plećku, a onda drugim dokrajčiti ga u plećku. Preciznost mora biti stopostotna, a drugi brz i precizan. I najmanja greška može biti kobna.

Odjeknuo je pucanj. I sam Veljko ne zna da li ga je htio baš u tom momentu. Vepar se okrenuo prema Veljku. Sad je mnogo veći i strašniji nego što se to u početku činilo. Posrnuo je na zadnji kraj i za njega se već kače Miš i Ćuto, a Žućo zaskakuje na leđa. Brnja je uskočila između Veljka i vepra, nasrće mu na glavu kako bi zaštitila Veljka. Pred očima Veljka sijevnu plećka. Da li mu se pričinilo i da li je to plećka od ove grdosije i sam ne zna, a ponovo se prolomi pucanj. Odjeci se sustigoše i prelomiše negdje u vrhovima Sokolovih stijena. Stresoše se borovi. Veljko poče vikati: gotovo je. Niko ga nije čuo, nije ni mogao, jer borovi nisu dali, njegov pobjednički usklik spustili su na zemlju. U lovu, uspjeh pobjednika zasnovan je na veličini pobjeđenog.

Družina se okupila. Kada su izašli iz borova, na dnevnoj svetlosti ogledala se sva veličina gorostasnog diva. Dugački bijeli kljovi ukliještili su vilice, a nakostrešena čekinja na leđima odavala je svu gordost. Sada je svima jasno da od vučenja nema ništa. Nema ni komadanja, to je mišljenje svih. Ovaj div to i ne zaslužuje. On je nešto mnogo više, vrednije i ljepše ovako u komadu nego u rancu. Ovako čitav on je najveći i najljepši trofej za svako oko koje ga vidi, ima da mu se divi, da ga mjeri, pipne i procjenjuje.

Tiho je pala noć. Snijeg je sve više padao sa namjerom da zatrpa kraj jednog puta. U vrhovima drveća sve je jače i tužnije zavijao vjetar. Čuli su ga i ždralovi, zastali su iznad poprišta, odustali su od svog puta i vratili se prema gradskim svjetlima klikćući iznad zaprege koju su frkćući vukla dva vranca uznemirena težinom i silinom gorskog diva. Na uličnom svjetlu ispred polazne kafane mnoge radoznale oči divile su mu se i „uslikavale ga ” za uspomenu.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email
Share on whatsapp
WhatsApp

Tagovi

Povezane vesti:

Pretplati se
Obavesti o
guest
0 Коментари
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare
0
Voleli bismo da čujemo vaše mišljenje, molimo vas da pošaljete komentar.x
()
x