U romanu “Beskućnik” Namik Kabil bavi se naizgled jednostavnim pitanjem gdje nam je kuća. Gdje nam je dom?
Je li to tamo gdje živimo ili tamo kamo se rado vraćamo; je li to kuća koju smo sami izabrali za život ili ona u kojoj smo odrastali i koja, pored uspomena, nosi i teret praznine koja ostaje za onima koji su nepovratno otišli?
Baš ta autorova kuća, koja pri svakom dolasku podsjeća na konačne odlaske, u ovom romanu postaje glavna junakinja koja se otima i prodaji, i rušenju, i novom životu kakav su joj nasljednici namijenili, i tako uzjogunjena prerasta u priču, u roman, iznoseći na vidjelo krhkost svih naših identiteta.
Namik Kabil, koji za sebe kaže da je hrabriji u književnosti nego u životu, u Beskućniku tom hrabrošću ispisuje moćnu prozu ne samo o svim našim kućama i selidbama nego i o univerzalnim pitanjima obiteljskih odnosa, ljubavi, gubitaka, ratnih i životnih migracija koje osjećaj pripadnosti uvijek iznova stavljaju na kušnju.
