Hrvatski portal Novosti objavio je članak o jezičkom nacionalizmu povodom emitovanja srpske serije “Sablja” u Hrvatskoj, uz prevod na hrvatski jezik.
Većinom ti titlovi služe tome da jedne te iste reči prevode jednim te istim rečima, dok se grčevito trude da poneki “Ajde, ćao” pretvore u “Hajde, bok” i ponekog srpskog “patriotu” u proverenog hrvatskog “domoljuba”, piše zagrebački esejista Boris Postnikov.
Pod naslovom “Mrsko-hrvatski jezik” autor ukazuje da hrvatski “jezički nacionalisti, beskrajno udaljeni od jezičke stvarnosti, dobro znaju koja im je polovična svrha: da nacionalistička polovina publike bude namirena, a da antinacionalistička ne bude uznemirena” što “valjda i ima nekog smisla… jer kakav drugačiji da bude hrvatski jezički nacionalizam, ako je hrvatski ionako samo polovina jednog jezika?”.
Pustnikov navodi da je tako bilo i 1999. godine s filmom “Rane” Srđana Dragojevića, “kada je pola publike dolazilo da prvi put posle rata pogleda srpski film u hrvatskoj distribuciji, a druga polovina da se smeje hrvatskim prevodima srpskog jezika”.
Autor piše da “ima, naravno, nečeg poraznog u tome što danas živimo ono čemu smo se 1999. godine grohotom smejali, što smo postali poenta vlastitog vica i što smo jedan uzaludni posao od pre 25 godina razvukli na podjednako uzaludnih četvrt stoleća”. Ali, dodaje, ima i nečeg poraznijeg od tog poraza zdravog razuma, a to je da, isto kao što je “umereni fašizam jedina strašnija stvar od fašizma”, tako i koliko god da je loš jezički nacionalizam, od njega je još gori “polovični jezički nacionalizam”.
“Njegov smisao ionako više nije da zaista dokaže postojanje dva neopozivo različita jezika – dovoljno je, evo, pratiti hrvatske titlove srpske ‘Sablje’, pa videti koliko je ta ideja besmislena – nego mu je logika suprotna: upravo u tome što su srpski i hrvatski jezik de fakto isti, on pronalazi smisao vlastitog postojanja: s jedne strane insistira na nevažnim i sporednim razlikama, a s druge strane zapravo malo koga iritira” dok propisi koji nalažu prevođenje na hrvatski, ionako ne predviđaju posledice i sankcije.
Tako su, piše Pustnikov, “simpatičnu igru rečima iz naslova nedavne srpsko-hrvatske koprodukcije ‘Leto kad sam naučila da letim’ na HRT-u i u hrvatskoj kinodistribuciji odlučili upropastiti prevodom ‘Ljeto kada sam naučila letjeti’, ali taj film u kojem pola likova govori istočnom, a pola zapadnom varijantom jezika i pritom se svi bez problema razumeju, ipak nisu titlovali jer bi to, valjda, čak i za hrvatske jezičke nacionaliste bilo previše”.
Uz to na službenom plakatu tog filma, prevedenom na hrvatski, stoji promotivni natpis “Od redatelja filmova ‘Munje!’ i ‘Kad porastem biću Kengur’ “, iako bi, piše autor članka, “navedeni redatelj – pogotovo ako je ‘redatelj’, a ne ‘režiser’ – valjda trebalo da režirati film pod naslovom ‘Kada narastem bit ću Klokan’ “.
Pustnikov ukazuje da Ministarstvo kulture Hrvatske sufinansira izdavanje knjiga i punjenje fondova biblioteka naslovima dela na hrvatskom i prevodima sa stranih jezika, “ostavljajući ciljano u procepu književne tekstove s one strane istočnih granica” – iz Srbije.
Jer ako izdavač u Hrvatskoj želi da objavi knjigu srpske autorke ili autora i da za nju dobije subvenciju kakvu dobijaju ostale knjige, on je mora prevesti, “a pošto niko nije toliko blesav da nešto slično zaista učini, te knjige u većini slučajeva naprosto do Hrvatske ne dolaze”, piše Pustnikov i dodaje da se to postiže “elegantno” – bez službene zabrane dok “hrvatski jezičKi nacionalizam operiše u sivim zonama, polovičan i baš zato moćan”.
