Umro u 25. godini u Solunu

“Stojte galije carske”, na današnji dan rođen je Milutin Bojić

Instalirajte iOS ili Android aplikaciju Srbija Vesti

Aristotelov trg, Solun Foto: Srbija Vesti
Podelite vest

Na današnji dan, 7. maja 1892. godine rođen je srpski pesnik, pisac i književni kritičar Milutin Bojić, autor poeme “Plava grobnica”, posvećene srpskim vojnicima poginulim u Prvom svetskom ratu posle povlačenja preko Albanije.

Milutin Bojić je rođen u Beogradu, u porodici koja se doselila iz Bosne neposredno pre Prvog srpskog ustanka. Otac Jovan bio je po profesiji zanatlija a doselio se pre braka sa porodicom iz Zemuna u Beograd. Porodica je živela u Hilandarskoj ulici broj 24, gde su imali prostrano imanje.

Pohađao je Osnovnu školu „Vuk Karadžić“ u Beogradu (tada se zvala „Palilulska škola“).

Kao učenik “Realke“ prvu pesmu je objavio u beogradskom časopisu „Delo“. Godine 1910. završava srednju školu sa odličnim uspehom i to ga oslobađa polaganja mature.

Ušao je u rat kao student filozofije istrošenog zdravlja, mobilisan je kao obveznik iz činovničkog reda, a radio je kao pisar u Ministarstvu unutrašnjih dela Kraljevine Srbije.

Milutin Bojić je učesnik balkanskih ratova 1912. i 1913. godine, kao i Prvog svetskog rata. On putuje u krajeve oslobođene stare Srbije i piše putopise, beleške, recenzije, prikaze i istorijsku dramu „Kra­lje­va jesen“ o kojoj se veoma pozitivno izrazio Jovan Skerlić.

 

Autor: Nepoznat – Kašanin, Milan.
Izvor Wikipedia

Po objavi rata Milutin Bojić otišao je u Niš, gde je pri Vrhovnoj komandi obavljao dužnost cenzora. Prilikom odstupanja preko Albanije nalazio se u sastavu jedne telegrafske jedinice sa specijalnim zadatkom. Po dolasku na Krf jedno vreme je proveo u Obaveštajnoj službi Vrhovne komandi, da bi nešto kasnije bio prekomandovan za Solun. Dramu „Uroševa ženidba“ koju je preneo preko Albanije i 1915. godine je štampao na Krfu, a zbirku pesama „Pesme bola i ponosa“ objavio je u Solunu.

Iz ove zbirke je i pesma „Plava grobnica“, posvećena stradanju srpskih ratnika. I sam pesnik lično je gledao kako saveznički brodovi odvoze gomile leševa koje uz zvuke vojničkih truba spuštaju u more. Godine 1916. u Draču piše pesmu „Singidunum“ posvećenu voljenom rodnom gradu.

Kao svedok masovnog umiranja na ostrvu Vidu, on je napisao svoju najupečatljiviju pesmu Plava grobnica, koja predstavlja svojevrsnu tvorevinu Bojićevog nadahnuća. Prelaskom u Solun stigao je da objavi zbirku pesama pod naslovom Pesme bola i ponosa. U ovoj zbirci se nalaze 34 pesme koje je napisao na Krfu i Solunu, za sobom ostavljajući nezaboravne stihove u jednom tragičnom delu srpske istorije. U Solunu je avgusta 1917. godine izbio veliki požar koji je uništio polovinu varoši. Prilikom ovog požara do temelja je izgorela i štamparija Akvarione u kojoj je bila štampana njegova zbirka Pesme bola i ponosa.

 

Dana 8. novembra 1917. godine Milutin Bojić je preminuo posle dugog i teškog bolovanja od milijarne tuberkuloze u Solunu u bolnici „Prestolonaslednik Aleksandar“. Sahranjen je na vojnom groblju na Zejtinliku. Oproštajni govor na sahrani je čitao književnik Ivo Ćipiko. Krajem leta 1922. godine preneseni su posmrtni ostaci Milutina Bojića u Beograd, gde je sahranjen u porodičnoj grobnici na Novom groblju (parcela 29, grobnica 39, trećeg reda).

Iako je živeo samo 25 godina, ostavio je trag u srpskoj književnosti. U svom kratkom životu ipak je stigao da opeva patnje i stradanja srpskog naroda kroz tragično povlačenje preko Albanije i na takav način ovekovečio je jezivu viziju plave grobnice kod ostrva Vida – ostrva smrti. Povlačenje vojske i naroda preko Albanije Bojić je opisao u članku „Sr­bi­ja u po­vla­če­nju“.

Po njemu se zovu Biblioteka „Milutin Bojić“ i Nagrada Milutin Bojić.

Plava grobnica

Stojte, galije carske! Sputajte krme moćne,
Gazite tihim hodom!
Opelo gordo držim u doba jeze noćne
Nad ovom svetom vodom.

Tu na dnu, gde školjke san umoran hvata
I na mrtve alge tresetnica pada,
Leži groblje hrabrih, leži brat do brata,
Prometeji nade, apostoli jada.

Zar ne osećate kako more mili,
Da ne ruši večni pokoj palih četa?
Iz dubokog jaza mirni dremež čili,
A umornim letom zrak meseca šeta.

To je hram tajanstva i grobnica tužna
Za ogromnog mrca, kô naš um beskrajna,
Tiha kao ponoć vrh ostrvlja južna,
Mračna kao savest hladna i očajna.

Zar ne osećate iz modrih dubina
Da pobožnost raste vrh voda prosuta
I vazduhom igra čudna pantomina?
To velika duša pokojnikā luta.

Stojte, galije carske! Na groblju braće moje
Zavi’te crnim trube.
Stražari u svečanom opelo nek otpoje
Tu, gde se vali ljube!

Jer proći će mnoga stoleća, kô pena
Što prolazi morem i umre bez znaka,
I doći će nova i velika smena,
Da dom sjaja stvara na gomili raka.

Ali ovo groblje, gde je pogrebena
Ogromna i strašna tajna epopeje,
Кolevka će biti bajke za vremena,
Gde će duh da traži svoje korifeje.

Sahranjeni tu su nekadašnji venci
I prolazna radost celog jednog roda,
Zato grob taj leži u talasa senci
Izmeđ’ nedra zemlje i nebeskog svoda.

Stojte, galije carske! Buktinje nek utrnu,
Veslanje umre hujno,
A kad opelo svršim, klizite u noć crnu
Pobožno i nečujno.

Jer hoću da vlada beskrajna tišina
I da mrtvi čuju huk borbene lave,
Кako vrućim ključem krv penuša njina
U deci što klikću pod okriljem slave.

Jer tamo, daleko, poprište se zari
Ovom istom krvlju što ovde počiva:
Ovde iznad oca pokoj gospodari,
Tamo iznad sina povesnica biva.

Zato hoću mira, da opelo služim
Bez reči, bez suza i uzdaha mekih,
Da miris tamjana i dah praha združim
Uz tutnjavu muklu doboša dalekih.

Stojte, galije carske! U ime svesne pošte
Кlizite tihim hodom!
Opelo držim, kakvo ne vide nebo jošte
Nad ovom svetom vodom!

(1917)

Tagovi

Povezane vesti:

Subscribe
Notify of
guest
0 Коментари
Inline Feedbacks
View all comments
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x